preskoči na sadržaj

Osnovna škola Velika Mlaka

 > Naslovnica
Vijesti

Literarni radovi Lote Jurilj

Autor: Nancy Vujanić, 12. 4. 2021.

     Lota Jurilj, učenica 8.C razreda, svaki put iznova iznenađuje svojim literarnim radovima koji zaslužuju svoju publiku. Lota je s radom Pogled na nju ove godine sudjelovala na LiDraNu, a pjesma Bio jednom čovjek Lotin je posljednji rad koji je podijelila s nama. Uvjerena sam kako ćemo za Lotu tek čuti pa dijelim s vama Lotin literarni svijet koji nam je tako lako i smjelo predstavila. O svojim radovima ukratko je rekla i sama:

mentorica: Martina Martinković, prof.

O svojim radovima ukratko je rekla i sama:

''Pogled na nju, koji je originalno trebao biti nazvan Ludo zaljubljen, kratka je priča koju sam napisala kao jedan od zadataka za dodatnu iz Hrvatskog jezika koja je usmjerena na literarno područje. Govori o čovjeku koji razmišlja o svojoj djevojci dok šeću ulicama noću. Iz njegove perspektive vidimo kako je on vidi kao savršenu sliku onoga što bi htio da i jest. Priča je trebala istraživati temu o tome kako, kada smo u nekoga zaljubljeni, naša slika o njima nije nužno dobro razvijena i temeljena na stvarnosti, već našim željama i percepcijom nje.''

 

Pogled na nju

           Snijeg je padao svuda oko nas dok smo se šetali pod uličnim svjetlima. Drugi su ljudi bili pod mjesečevim sjajem, ona je sjajila s njim.

           Pričala je o svojoj obitelji i o tome kako ih je htjela posjetiti ove godine. Uvijek sam se osjećao čudno kad je pričala o toj svojoj obitelji. Kao da sam iznova zaboravljao da je ima. Bilo je čudno razmišljati o tome da postoji žena koja ju je rodila. Bilo je čudno razmišljati o tome kako bi se automobil mogao sasvim nenadano pojaviti i pretvoriti nas oboje u beživotna tijela. Htio sam da ona živi zauvijek, da bude nešto vječno. I ja možda s njom. Obitelj, misao da bi joj mogao doći kraj, sve to činilo ju je ljudskom, znao sam gledajući je da ona to nikako nije mogla biti. Ne SAMO to.

Pružio sam ruku prema njoj. Htio sam je privući bliže. Nije reagirala, osim što se na trenutak okrenula prema meni i i nastavila pričati kroz svoj savršeni osmijeh.

 

Bilo je hladno. Pitala me hoćemo li otići do njezinoga stana, no odbio sam. Njezin stan bio je malen i previše zagušljiv za nju. Kao da nije bila potpuno svoja u njemu. Taj skučeni prostor nije mogao zadržati svu njezinu prisutnost. Rekao sam kako možemo produžiti šetnju do moga stana. Kad smo provodili noći zajedno, to je gotovo uvijek bilo u mome stanu. Nikad joj nisam rekao razlog, a ona ga nikad nije ni tražila.

 

         Gledao sam kako se bijele pahulje petljaju o njezinu tamnu kosu. Njezine su oči sjale gledajući prizor kojim smo bili okruženi. Snijeg je padao između visokih zgrada u gradu ukrašenom božićnim svjetlima. Vidio sam to svake godine. Bio je predivan prizor, siguran sam. Ali nisam gledao. Snijeg je padao svuda oko nas, ja sam samo gledao nju.

 

Lota Jurilj


''Napisala sam i jednu pjesmu – Bio jednom čovjek. Ona govori o jednome čovjeku koji je našao način da ulovi zvijezde padalice. Poslije toga zatraži puno želja i gledamo kako ga to dovede do njegove propasti. Ili bi barem većina to vjerojatno tako interpretirala. Nekako je otvorenoga kraja, a ja ionako neću nikome govoriti kako da shvate fikciju. Mogu jedino govoriti o tome što sam ja imala na umu dok sam pisala, no, iskreno, ni sama ne znam točno što bi kraj pjesme trebao predstavljati.

Kad sam je napisala, mislila sam da je nešto najbolje što sam utipkala u Word i, iako je početna zadivljenost novonapisanim djelom malo isparila, još uvijek se ponosim njom. Ako ne zbog same kvalitete, onda barem zato što sam sjela (na pod, usput, točno se sjećam) i napisala ideju koja mi se vrtjela u glavi.

Mislim da često dobijem nagon da ne pišem jer želim sačuvati one najbolje ideje za onda kada ih moje vještine mogu popratiti, ali ne bih rekla da to tako ide. Ako ne pišeš, onda se nemaš kojim iskustvima pisanja poboljšati. Možda jest strašno, ali mislim da je dobro pisati što želiš dok ne možeš pisati kako želiš. Biti loš u nečemu ili ne tako dobar kao što bi htio da jesi može biti frustirajuće – želimo biti dobri u toj stvari brzo. Evo moga argumenta za to: shvatila sam da to volim raditi kada nisam bila posebno vješta, što znači da uživam jednostavno radeći stvar samu po sebi. Onda je jedino logično nastaviti to raditi usprkos (malom) strahu.''

 

Bio jednom čovjek.

Šetao bi svaku ljetnu večer gledajući nebo

koje je domaćilo hrpu sjajnih zvijezda,

a on je bio za zemlju prikovan

u mraku.

 

Tu i tamo poneka bi se zvijezda odvojila od neba,

i on ju je htio –

trči, trči,

ali nikada dovoljno brzo.

 

Imao je san –

zvijezda barem jedna njegova mora biti

pa je osmislio plan

put jezera krenuti.

 

Tu su zvijezdini odsjaji odmarali,

a on stade čekati, čekati.

I kada odsjaj padačice

po jezeru tamnom bijelu crtu povuče,

on u potok skoči, te je zaskoči,

uzme je

da je ima.

 

Poželio je mnogo stvari

i lovio zvijezde po jezeru,

a svaki put kad je jednu s neba skinuo,

ono bi tamnije bivalo.

 

Poželio je novčić malen

koji će uvijek baš na njegovu stranu pasti.

I nakon nekog vremena prijatelji njegovi

odustali su od oklada s malim srećkovićem

(S malom varalicom?)

i svi su ga sa zanimanjem promatrali,

ali nikada nisu saznali tajne

lovca na zvijezde.

 

Htio je osobu

s kojom mlad može ostati,

čija će mu usta drage riječi govoriti,

čije će mu uši lako vjerovati,

bez jutarnjeg zadaha i krmelja,

bez noćnih mora,

koja dijeli njegova veselja.

 

Jednog dana tako omotan

u listopadskom vjetru i dobrom kaputu

šepurio se šetajući na svojoj cesti.

Išao je ravno ususret jednom starčiću,

pravom pravcatom:

sa šeširom, u bež jakni i

s dubokim linijama utisnutim u lice

ispod njegovih mutnih, mudrih očiju.

I jednostrani dvoboj je započeo!

Hoće li se ovaj tupan već jednom skloniti s njegova puta?!

Na kraju se zvjezdaš izmaknuo taman u zadnji čas,

umalo otirući rame

o staru budalu koja se očito nije ni mislila pomaknuti.

Njegova usta, sama svojom voljom, čak su promumljala tih „oprosti“

gledajući natrag u starčeva leđa.

Mislio je: mora da je stvar u šeširu i štapu koji pristoje gospodinu pravome,

pa je zatražio šešir kojemu će se sve glave klanjati,

štap kojemu će se sve noge micati.

 

I tako, kada su se na rubovima jezera

kristali leda počeli slagati,

zvjezdolovac je znao da brzo mora djelovati.

Nebo više nije bilo tako bogato kao nekada

opustošeno njegovim lovom.

 

Stajao je u hladnom kraju

i čekao

danima i noćima.

Sa svakim je prolazećim satom

svrbež u njegovu grlu rastao,

a led se širio

dok ga nije u potpunosti prekrio.

 

I sada, kada je njegov bunar želja nestao,

morao je osmisliti plan –

nije mogao pustiti svoj san!

 

Rukama je stao razbijati led

i napravio rupu

kojoj je bolje bilo da mu uhvati zvijezdu.

 

I tako jedne noći zvijezda u nju uistinu upadne,

a on je zgrabi svojim brzim prstima i točno je znao

što želi!

 

Daj mi nebo,

samo za mene

u kojemu zvijezde nikada ne nestaju,

tako blizu da ih rukama mogu brati.

 

 

I nađe se čovjek u svojemu nebu,

no samo na trenutak

prije nego što je morao zatvoriti oči –

i opet je bio u mraku.

 

Lota Jurilj




Tražilica
 

Kalendar
« Rujan 2021 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
30 31 1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
Prikazani događaji

Pitanja i odgovori
 Naslov: FAQ

  • Naj 10 pitanja

  • Nedavna pitanja

  • Arhiva pitanja
Oglasna ploča
Učitavanje RSS feeda je završilo s greškom: 400
Anketa
Izgled mrežne stranice škole bolji je



Forum
Korisni linkovi
 

 

CMS za škole logo
Osnovna škola Velika Mlaka / Brune Bušića 7, HR-10408 Velika Mlaka / www.os-velika-mlaka.skole.hr / ured@os-velika-mlaka.skole.hr
preskoči na navigaciju